Odakle naše igre?

Igre koje izvodimo gotovo sve pripadaju porodici lančanih igara. Igra se u otvorenom ili zatvorenom kolu, igrači se drže za ruke, za pojas ili za ramena. Kod nas se taj oblik zove kolo, u Makedoniji i Albaniji oro. Nema parova ni solista — grupa se kreće kao jedno tijelo. Ko prvi put gleda, to najprije primijeti po pogledima: igrači ne gledaju u publiku, nego jedni u druge.

Više slojeva

Historijski, te igre stoje na više slojeva. Sam oblik lanca na Balkanu je veoma star i seže daleko prije osmanskog perioda. Pet stoljeća osmanske vladavine oblikovalo je zatim instrumente, melodiku i dio ritmike: zurla i tapan, saz i šargija, def, a kasnije i harmonika čine zvučni temelj. Na toj zajedničkoj podlozi razvili su se regionalni stilovi koji se i danas jasno razlikuju.

Nepravilan takt

Razlika se najbolje čuje u ritmu. Dok su igre iz Bosne i Sandžaka pretežno u parnim taktovima, makedonske i albanske koreografije koriste nepravilne, takozvane aksak ritmove — 7/8, 9/8 ili 11/8. Uhu koje na njih nije naviklo zvuče kao da hramlju, jer doba nisu jednake dužine. Onima koji uz njih odrastu to je posve prirodno; onima koji ne igraju, to je najveća prepreka.

Nijemo kolo

Posebnost je nijemo kolo iz dinarskog prostora. Ono se igra bez instrumenata. Ritam daju samo udarci nogu i zveket nakita na nošnji. UNESCO ga je 2017. godine uvrstio na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva; iste godine na listu je uvršteno i kolo kao igrački oblik. Oboje potvrđuje isto: ono što izvodimo na sceni priznata je kulturna baština.

Uz sve što se o porijeklu i obliku može reći naučno — za nas je igra prije svega živa tradicija. Ona se ne izučava, ona se prenosi, sa starijih na mlađe, proba za probom.